Ane Bokun, Dubrovnik
Tijekom Domovinskog rata gotovo 240 dana građani i građanke Dubrovnika živjeli su u kopnenoj i pomorskoj blokadi, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima.
Na području Konavala, Župe Dubrovačke i primorja u blizini Dubrovnika, snage JNA uništavale su selo za selom, rušeći, pljačkajući i paleći civilne objekte. Dio stanovništva izbjegao je u Dubrovnik, sjevernu Dalmaciju i na otoke, a u selima su ostali uglavnom stariji mještani od kojih su mnogi ubijeni ili odvedeni u JNA logore.
U ratu na dubrovačkom području ubijeno je 116 civila, 430 hrvatskih branitelja, 443 osobe zatočene su u logorima Morinj, Crna Gora i Bileća, BiH, prognano je 33 tisuće osoba, uništen je 2.071 stambeni objekt. Ukupna se šteta procijenjuje na 1,5 milijardi eura.
Do danas su zbog kaznenih djela ratnih zločina počinjenih na području Dubrovnika provedeni ili pokrenuti postupci pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, Županijskim sudom u Dubrovniku i pred Višim sudom u Podgorici. Do sada su pravomoćnom presudom osuđeni general Pavle Strugar i admiral Miodrag Jokić, za što im je izrečena kazna od ukupno 14 i pol godina. Odslužili su dvije trećine kazne i pušteni na slobodu.
U jednom od najžešćih granatiranja Dubrovnika, 10. studenog 1991. godine, poginuo je suprug Ane Bokun, Ivo Bokun, kao i njihov maloljetni sin Đuro. Desetogodišnji sin, Ivan Bokun, teško je ranjen.
Ane Bokun je civilna žrtva rata. Roditelji u ratu poginule djece, kao i ostali koji su izgubili članove obitelji, roditelje, supružnike kao civilne žrtve rata imaju pravo na materijalno obeštećenje od institucija i zaslužuju priznavanje svoje patnje u društvu.
"Jedino taj dan nisam išla putem kojim idem svaki dan nakon posla prema kući. Prolazila sam nekakvim putem između zgrada, jer sam se bojala. Gruž je cijeli gorio. Sve je bilo u plamenu. Nebo je bilo oblačno. Padala je kiša. Taj dan je bio strašan. I danas ga se sjećam i vidim ga. Uvijek mi je teško kad vidim oblačno i tmurno nebo. To mi je teško. Ne smeta mi kiša, ništa mi ne smeta, ali uvijek me podsjeća na taj dan. Taj dan za mene je bio jako, jako težak i koban. Došla sam blizu kuće. Vidim, u Gružu se diže plamen, sve je bilo u dimu. Pomislila sam: "Hvala ti Bože, došla sam doma." I ulazim u moju ulicu. O Bože moj! Unose moju djecu u auto. Jer tada nije vozila ni Hitna pomoć, ni išta. Ukrcali su moju djecu u auto, a mene su odveli kod susjeda. Tamo su me držali, nisu me puštali da uđem u moju kuću. Rekli su mi: "Đuro i Ivo su poginuli."
Jovan Berić, Varivode
Operacijom „Oluja“ ponovno je uspostavljen ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske na dijelu teritorija koji je do tada bio okupiran. Istovremeno, treba imati u vidu i one posljedice ove akcije oličene u paleži i pljački te brojnim nekažnjenima pa i sustavno prikrivanim ubojstvima civila.
28. rujna 1995. godine, u selu Varivode, Kistanje, pripadnici Hrvatske vojske ubili su starosjedioce srpske nacionalnosti i to gotovo dva mjeseca nakon prekida ratnih djelovanja. Brutalno i bez povoda smaknuto je devet osoba od kojih je najmlađa imala 60, a najstarija 85 godina. Među žrtvama zločina u Varivodama nalaze se i roditelji Jovana Berića, Radivoje i Marija.
Njihova su tijela sahranjena u masovnu grobnicu u Kninu, a osim vanjskog pregleda nikada nije obavljena obdukcija, nisu prikupljeni svi dokazi, nije provedeno kvalitetno balističko vještačenje.
Za zločin se sumnjičilo šestoricu pripadnika hrvatskih redarstvenih snaga, no nakon postupka pred Županijskim sudom u Zadru te ponovljenog suđenja na Županijskom sudu u Šibeniku, optuženici su oslobođeni krivnje, čime je istraga vraćena na početak i to protiv nepoznatih počinitelja. Ni deset godina nakon završenog kaznenog postupka pred šibenskim sudom nema novih saznanja te progona počinitelja odogovornih za zločin u Varivodama.
Jovan Berić i njegove sestre, pokrenuli su sudske postupke tražeći obeštećenje na ime usmrćenih roditelja. Na općinskim sudovima, a nakon neuspješnog procesuiranja odgovornih za zločin u Varivodama, doživjeli su nove udarce od strane hrvatskog pravosuđa, koje je njihove tužbe odbilo te im dosudilo naplatu parničnih troškova u iznosu od 54.000 kuna.
Odštetni zahtjev obitelji žrtava od 2010. godine predmet je revizije Vrhovnog suda RH.
18. siječnja 2012. Vrhovni sud RH donosi rješenje u kojem se navodi da se revizija tužitelja prihvaća i temeljem toga ukidaju se presude sudova u Šibeniku i Kninu te se predmet vraća na ponovno suđenje. U navedenom rješenju, Vrhovni sud smatra da je smrt Radivoja i Marije Berić uzrokovana terorističkim aktom, tj. aktom nasilja izvršenim iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana. Temeljem toga Republika Hrvatska je odgovorna i to po načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja.
U presedanskom rješenju Vrhovnog suda, obitelji žrtava se daje pravo na naknadu štete, neovisno o tome što počinitelj zločina nije utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim.
Na Općinskom sudu u Kninu, 23. siječnja 2013.g., sutkinja Ana Jelač - Pecirep, predsjednica Općinskog suda objavila je presudu i to u građanskoj parnici /predmetu tužitelja Jovana Berića i dr. v. RH, i to u ponovljenom suđenju temeljem odluke Vrhovnog suda RH-a iz siječnja 2012.
Temeljem spomenute presude Hrvatska mora isplatiti obeštećenje u iznosu od 540.000 kuna (oko 70.000 eura) djeci žrtava srpske nacionalnosti, Radivoja i Marije Berić, ubijenih u selu Varivode tijekom VRA “Oluja”.
U obrazloženju presude, sutkinja Ana Jeleč Pecirep kazala je da “nije sporno da je došlo do nasilne smrti kako roditelja tužitelja tako i još sedmoro civila, sve redom pripadnika srpske nacionalnosti, te da je Vrhovni sud u svojoj odluci zauzeo stajalište da predmetna šteta ima svoj uzrok u terorističkom aktu”.
Presuda je izrečena 18 godina nakon što je zločin počinjen.
Podsjećamo, prethodno je Općinski sud u Kninu odbacio tužbu protiv Republike Hrvatske kao neutemeljenu, s obrazloženjem “da se ne može utvrditi točan motiv ubojstva” starijeg bračnog para.
Međutim, Vrhovni sud je u siječnju prošle godine ukinuo tu odluku, naloživši ponavljanje sudskog postupka zauzevši stav da je “u Varivodama počinjen teroristički akt za koji odgovara Republika Hrvatska”.
Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović 2010. godine položio je vijenac na križ postavljen u centru Varivoda u sjećanje na žrtve, rekavši da počinitelji moraju biti kažnjeni, a obitelji žrtava obeštećene.
Stoja Trivkanović, Sisak
25. kolovoza 1991. u popodnevnim satima, veći broja pripadnika pričuvne postrojbe „Vukovi“ PU koje je predvodio Drago Bošnjak, iz obiteljske kuće u Slavonskoj ulici 38 u Sisku nasilno su izveli Nikolu Trivkanovića i njegove sinove Zorana i Berislava Trivkanovića te ih bijelim kombijem odvezli u improvizirani zatvor na ORA-i. Tijekom neovlaštenog ispitivanja sva trojica su pretučeni, nakon čega su isti dan Nikolu Trivkanovića odveli na nepoznato mjesto i usmrtili hicima iz vatrenog oružja. Njegovo tijelo pronađeno je 26. kolovoza 1991. na lijevoj obali Save kod mjesta Gušće, dok se Zoranu i Berislavu Trivkanoviću nakon privođenja na ORA-u gubi svaki trag.
Stoja Trivkanović je u danima nakon odvođenja njenih sinova i supruga intenzivno obilazila policiju i druge institucije raspitujući se o njihovoj sudbini. U toj potrazi susrela se i s Đurom Brodarcem, tadašnjim načelnikom Policijske uprave Sisak, a pomoć i informacije tražila je i kod predsjednika Franje Tuđmana, ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića te Crvenog križa.
Sinovi još uvijek nisu pronađeni i još uvijek se vode kao nestali. Policija je prije 2 godine tijekom istrage rekla da su i sinovi najvjerojatnije ubijeni kao i suprug.
Tijekom potrage za sinovima, Stoja je i sama bila maltretirana od pripadnika pričuvne postrojbe "Vukovi" PU Sisak.
U isto vrijeme dobila je i otkaz, nakon 22 godine radnoga staža, ali je sudskom odlukom nakon 2 godine vraćena na posao. Maltretiranja i provociranja su se nastavila i na poslu te je bila prisiljena sama dati otkaz.
Stoja Trivkanović tužbu za naknadu nematerijalne štete zbog duševnih boli uzrokovanih smrću sinova i supruga podnijela je u rujnu 2006. Nakon što joj je Općinski sud u Sisku odbio tužbeni zahtjev pozivajući se na zastaru, dosuđeno joj je plaćanje sudskih troškova u iznosu od 15.000 kuna. Prvostupanjsku presudu, po žalbi, potvrdio je sisački Županijski sud, uz obrazloženje da kroz kazneni postupak nije utvrđena individualna odgovornost počinitelja.
Odštetni zahtjev Stoje Trivkanović od rujna 2006. godine predmet je Vrhovnog suda RH.
U više navrata, od 1993. do 2006. godine, Stoja Trivkanović podnosila je kaznene prijave protiv nepoznatih počinitelja zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
20. lipnja 2011. bivši načelnik Policijske uprave sisačko-moslavačke Đuro Brodarac, njegov tadašnji zamjenik Vlado Milanković i pripadnik pričuvne postrojbe MUP-a Drago Bošnjak uhićeni su zbog postojanja osnove sumnje da su 1991. i 1992. u Sisku počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Tonka Pezelj, Sisak
Od rujna 1991. do lipnja 1992. u okupiranoj Petrinji i okolnim selima počinjeni su brojni zločini nad civilnim stanovništvom. Ukupan broj ubijenih ili nestalih civila još uvijek nije poznat.
Iako je većina hrvatskog stanovništva do 22. rujna 1991. napustila Petrinju, Miljenko Pezelj, do tada predsjednik Općinskog suda u Petrinji, ostao je i dalje na okupiranom području, svjestan opasnosti, a u dogovoru s Ministarstvom pravosuđa Republike Hrvatske. Od okupacije Petrinje do ubojstva bio je u kućnom pritvoru. Kriomice je supruzi slao pisma, a u zatočeništvu je vodio i osobni dnevnik te pisao vlastita zapažanja i poruke obitelji, supruzi Tonki te sinu Juri i kćeri Janici, na pločicama kuhinjskog zida.
19.05.1992. ispred obiteljske kuće u Petrinji je ubijen. Pokopan je na groblju i to u označenom grobu. Grob je otkriven 20.05.1995., a ekshumacija je izvršena 17.09.1996.
Počinitelji su nepoznati, a DORH još uvijek provodi istražne radnje.
Zbog niza loših zakonskih rješenja koja ne idu u prilog obiteljima žrtava, a tiču se naknade štete zbog smrti najbližih članova obitelji, Tonka Pezelj nije ostvarila pravo na obeštećenje.
Tonka Pezelj nam je kroz svoja sjećanja na rat i suprugovu nasilnu smrt ispričala sljedeće:
"Otišla sam u Sisak. Iz Siska sam zvala i pitala i molila mogu li prisiliti moga supruga da napusti radno mjesto u Petrinji, ali svi su na sudu u Sisku govorili - nije rat. Svi moramo biti na radnom mjestu. Iz Siska sam 15.09. otišla, jer je Sisak bio jako napadan. Miljenko je meni rekao: "Moraš otići iz Siska, jer ti ćeš poludjeti. Idi u Zagreb ili negdje dalje." 16.09.1991. kad je bio drugi veliki napad na Petrinju moj sin je putem telefona razgovarao s ocem, koji se u tom trenutku nalazio na radnom mjestu, u petrinjskom sudu.
"Gospođo Tonka, prošla sam pored vaše kuće, sve je rastvoreno. Nisam se usudila ući, jer sam se bojala da je sudac mrtav. U Petrinji je užas. Mi smo se jedva izvukli.", rekla mi je jedna suradnica moga supruga prilikom susreta u Sisku. Ja sam se svjedno 21.09. uputila u Petrinju, u nadi da ću uspjeti uvjeriti Miljenka da napusti grad. U Petrinju nisam mogla ući, nisu me pustili, grad je gorio.
Tada su krenule vijesti da mi je muž ubijen i počinje moja potraga za istinom o smrti moga supruga..."
Marina Zvonarić, Pakrac
Na tada okupiranom području Pakraca, 15.12.1991. u kući u vlasništvu Vladimira Zvonarića, ubijeni su Vladimir Zvonarić, supruga Ana Zvonarić, Ivo Latinski i Antun Validžić od strane pripadnika srpskih paravojnih formacija Mirka Đurića i Željka Sokolovića.
Tom prilikom teško su ranjene Marina Zvonarić, kćer bračnog para Zvonarić i Marija Validžić, supruga Antuna. Marina je uspjela preživjeti masakr iskočivši kroz prozor, skrivajući se u sjeniku, a potom kod susjeda. Marija Validžić skrivala se u kući hineći smrt. Ujutro, 16.12.1991. Marinu i Mariju odveli su u logor Bučje. Uoči oslobođenja logora Bučje, odvedene su u Banju Luku iz koje se vraćaju 12.02.1992.
Vladimir Zvonarić, Ana Zvonarić, Ante Validžić i Ivan Latinski ekshumirani su 22.05.1993. iz iste grobnice. Identifikacija je izvršena na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu. Zajedno su sahranjeni 27.05.1993. na Katoličkom groblju, Pakrac.
Marina Zvonarić, kći ubijenih Vladimira i Ane Zvonarić, ostvarila je pravo na mirovinu i osobnu invalidninu temeljem vlastitih tjelesnih oštećenja. Građanski postupak za naknadu nematerijalne štete zbog gubitka roditelja Marini nikad nije sugeriran pa ga stoga nije ni pokretala.
Supruga Antuna Validžića, Marija, pokrenula je postupak za naknadu štete, no nakon njene smrti obitelj je zbog nagomilanih sudskih troškova odbila nastaviti sudski proces.
Obitelj Ivana Latinskog nikada nije ni pokretala takav postupak.
Protiv naredbodavca zločina Nikole Dragušina zvanog “Niger” 1995. godine pokrenut je kazneni postupak. Nikola Dragušin pravomoćnom presudom osuđen je 1997. godine zbog naređivanja i osobnog sudjelovanja u napadima na civilno stanovništvo, tj. počinjenja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Osuđen je na izdržavanje zatvorske kazne od dvadeset godina.
Protiv počinitelja Mirka Đurića pokrenut je postupak pri Županijskom sudu u Požegi 1996. godine, a isti je pravomoćno osuđen 1997. godine zbog počinjenja kaznenog djela protiv čovječnosti – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Određena mu je kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina zatvora. Željko Sokolović smrtno je stradao u pokušaju bijega 1995. godine utopivši se u Savi u blizini
Okučana. Identificiran je iste godine godine i sahranjen na groblju u Srbcu.
Nikola Dragušin i Mirko Đurić 2008. godine prebačeni su iz Lepoglave na izdržavanje zatvorske kazne u Srbiju.